Dragi weimaranerasi,
nakon ovog nezaboravnog tjedna koji sam provela po prvi puta u Americi, potrudit cu se “ukratko” opisati nas posjet najznacajnijoj specijalki weimaranera koja se odrzava svake godine u isto vrijeme, a mnogi ju s nestrpljenjem i zebnjom iscekuju i za nju se pripremaju cijelu godinu.
Pa evo, da krenem redom.
Specijalke su se odvijale punih tjedan dana u Rhode Islandu (Providence, Warwick) od ponedjeljka 26.05. do petka 30.05.2008., na lijepom terenu ispred hotela “Crowne Plaza”, gdje smo bili smjesteni i gdje su se tokom tjedna takodjer odrzavali razni poucni seminari, predavanja, sastanci i svecana vecera sa dodjelama nagrada, a na kojima smo imali cast i zadovoljstvo prisustvovati.
U ponedjeljak je odrzana
Nutmeg WC Specialty, u utorak
Nutmeg WC Sweepstakes, u srijedu
Yankee WC Specialty, u cetvrtak
WCA Eastern Futurity/Maturity i tada je zapocela glavna specijalka
WCA National Specialty, te u petak je uslijedio nastavak i zavrsetak
WCA National Specialty.
(WCA = Weimaraner Club of America). Iako je Rhode island poznat po kisnim danima, bili smo pocasceni lijepim vremenom koje nam je omogucilo da se totalno prepustimo dozivljaju i uzivamo u potpunosti.
Na specku je ove godine prijavljeno 200tinjak weimaranera. Mnoge uzgajace i izlagace je ova brojka iznenadila, jer je do sada redovito na WCA Nationals bilo prijavljen broj od min. tristotinjak weimaranera. Nagadjamo da je uzrok tome mozda bila kuja za koju se vec unaprijed pretpostavljalo da ce opet odnijeti apsolutnu pobjedu, jer njezini vlasnici ulozili su navodno oko 25.000 dolara samo u svrhe promidzbe i svi suci jako dobro znaju ko je ona i koliko je ona trenutno navodno jako vazna za pasminu.
Kada smo stupili na teren izlozbe, ostala sam opcinjena glomaznim impresivnim kamperima koji su okruzivali hotel, a prvi je bio kamper najpoznatije uzgajacnice weimaranera u Americi. Odmah smo uocili tablice sa poznatim imenom.
Sam teren izlozbe nije me iznenadio, jer sam ocekivala da cu vidjeti sada u zivo sto sam do sad mogla samo gledati na slikama sa internet stranica. Ali ne mogu reci da nisam bila opcinjena cijelom atmosferom, jer tu nije bio samo taj cuveni ring, americka zastava i svi ti divni vajmaraneri koje obozavam, vec i svi ti poznati uzgajaci o kojima sam puno cula i citala o njihovim uspjesima a da jos nisam znala kako ko od njih izgleda. Tko je tko. Sa nasom prijateljicom iz Nizozemske smjestili smo se pod sator najutjecajnije uzgajacnice. Nisam to znala do trenutka kad sam vidjela stolice na kojima smo smjeli sjediti .
Ubrzo sam upoznala Chris Grisell i njenog supruga koji su kao i svi uzgajaci isprva djelovali vrlo rezervirano (neko bi mozda reko i arogantno), no s vremenom su se pokazali kao vrlo jednostavni ljudi sa puno znanja i ljubavi prema pasmini.
Sudjenje je zapocelo. Evo da Vam samo pokazem prvi dojam kako izgleda jedna klasa:
Pa ajd’ ti sad osvoji klasu!
(No, olakotna situacija – ovdje se psi u klasi rangiraju od 1. do 4., 5. mjesta).
Lijevo krilo
Desno krilo
Sistem ocjenjivanja je otprilike ovakav: prvo svi udju, postave se pod sator – i "stacking" (uvijek se pazi da psi budu sto manje izlozeni suncu), zatim sudac odredi prva cetiri koji jedan po jedan otrce krug, pa slijedeca cetiri i kad su svi psi otrcali, slijedi kvazi-odmor za one koji nisu prvi u redu, sto znaci, svi ponovo odu pod sator, prva dva-tri psa se pripremaju za postavljanje, a ostali opusteno cekaju (neki od tih imaju na sebi specijalni pokrivac od frotira namocen u vodi kako bi psa drzao svjezim cijelo vrijeme…
Prvi pas dolazi u ugao ringa izvan satora i postavlja se, sudac dolazi i kontrolira celjust, cvrstocu ledja, misicnu masu, itd., zatim sudac trazi naprijed-natrag, a kad zatrazi naprijed natrag, u pozadini dolazi slijedeci pas kojeg handler polagano postavlja u stacking i tako doceka suca kad ovaj zavrsi s prethodnim psom savrsono pripreljen sa psom koji stoji kao kip. Po zavrsetku odrade "up ‘n down", handler obavezno postavlja psa u “free stacking” . Sve se odvija vrlo profesionalno, tesko je tu izdvojiti profesionalce od amatera. Ostala sam zatecena vrhunskom prezentacijom pasa, od koje sam nastojala zapamtiti sto vise, kako bi iste ubuduce i sama primjenila na svojim psima. Nakon sto sudac pregleda tako sve pse, opet se trazi trcanje, jer kretanje je stavka koja je odlucujuca u odabiru pobjednika. Takodjer sudac nakon sto izdvoji 4-5 najboljih pasa u klasi zatrazi da se psi postave frontalno prema sucu kako bi ovaj mogao vidjeti stav prednjih nogu i ipak u tom slucaju ono najvaznije: glavu, lice psa… Dakle, sve se gleda… Na kraju opet trcanje, zaustavljanje stacking, sudac pse razmjesta po redu kako ih zeli vidjeti i zatrazi jos jedan krug pri kojem rukom pokazuje prvog, drugog, treceg i zapljesce, pod satorom se tim psima istom dodijeljuju rozete i odmah ulazi slijedeca klasa.
Ovo su dvije uzgajacice koje su pisale povijest weimaranera u Americi i koje tu povijest doista jos uvijek pisu. :hail
Gospodja Judy Colan (
Colsidex)
i gospodja Chris Grisell (
Nani’s) sa prekrasnom kujom.
I evo jos jos jedne uzgajacice, od cijih pasa moji Allegro, Carioca i malena Lolita vuku korijene: Susan Thomas (
Camelot’s)lijevo i kraj nje desno opet Chris sa kujom koja je bila moj apsolutni favorit.
Predivni psi iz uzgajacnice Nani’s su sada posto sam ih vidjela i dozivjela u zivo, jos vise ucvrstili moju vjeru da je upravo to tip weimija koji zelim “njegovati “pod imenom Weimpoint.
Takodjer sam imala cast upoznati simpaticnu staricu koja mi je sama prisla i nakon carljanja o psima otkrila tko je – Virginia Alexander, pisac najznacajnije knjige o weimaranerima:
Weimaraner Ways (tzv. “Weimaraner biblija”).
Uglavnom, upoznali smo i vidjeli jos puno znacajnih uzgajaca (
Win Weim, Smokey City, Silversmith, itd….pa cak iz Australije su dosle gdja Lainie i obitelj iz
Ashlaren, Narelle i Val iz
Greydove, itd…….) nagledali se puno kvalitetnih pasa i tako dobili viziju, ideju za nas daljnji uzgoj. Ja sam dosla ovamo da nadjem Loliti muza - i nasla sam ga! Iako nije pobjedio klasu, znala sam da je to taj cim sam ga ugledala kako stoji, kako se krece, a i kasnije u zivo imala prilike voditi ga i brinuti o njemu, te tako bar malo upoznati njegovu lijepu narav i
lovely temperament.
Ovo je prekrasni
Win Weim N Nani’s Paparazzi koji je i ove godine odnio titulu BOS (Best of Oposite Sex), po mom skromnom misljenju i zasluzeno i ne zasluzeno :mrgreen:, jer ipak…
…ovo je bio moj favorit heart u kojeg sam se zaljubila (a bome i Lolita ce sigurno, kad dodje vrijeme)… :figa heart :figa
Bilo je i prekrasnih primjeraka vajmaraca u publici, koji su dosli samo kao gledatelji, a kad sam vlasnike upitala za podrijetlo, uspostavilo se da se radilo o psima koji su takodjer nekoc postizali fantasticne rezultate i koji imaju pedigree sastavljen od najutjecajnijih pasa u povijesti weimija u USA.
Ova kuja npr… jedino kaj mi se nije svidjelo su bili nalakirani nokti. :shock: Ali to me niti nije niti previse iznenadilo. Ludi Ameri, kaj ces!
:lol: :wink:
I jedna preslatka beba weimy… zaigrana kujica od 2,5 mjeseci
Evo i nekoliko slicica pobjednika klasa. Iz ovih slika se moze fino vidjeti jedan visi nivo prezentacije, koji je zaista impresivan i kojemu bismo i mi u Evropi trebali teziti. Napomena: fotograf uvijek ima pomocnika koji sa strane animira pse, tako se iz svakog psa izvuce maksimum i nastaju ove slike prekrasnih "skulptura" aristokratske pojave i drzanja.
I naravno,
Zucker kommt zulezt! (“Secer na kraju”) -niposto ne zelim izostaviti kuju koja je zaista zasluzila BOB i BISS, apsolutnu pobjednicu
Colsidex Seabreeze Perfect Fit - “Marge” koja je zaista rodjena “zvijezda”. Ona se sama prezentira fenomenalno, ona je najpravilnija kuja koju sam ikad vidjela, ima drzanje, pojavu i temperament u koji se jedino mozes zaljubiti. Tako da, pretpostavili smo da posto joj je ovo treca godina za redom kako je na ovoj specki odnijela BOB, da joj je i zadnja , te svi sa znatizeljom ocekujemo njeno prvo leglo…
U subotu smo se uputili gledati lovacke ispite weimaranera, a poslije toga smo planirali svratit na jednu izlozbu svih pasmina pasa koja se odvijala u isto vrijeme i navodno nevjerojatno blizu utakmici u Massachusettsu, no posto smo dosli krivi dan i na krivo mjesto, uputili smo se samo na izlozbu.
Krenuli smo taksijem rano u jutro. No kao sto vec rekoh tada smo od lokalne policije saznali da se doticni ispit na tom mjestu odvija sutradan, kada smo se vracali doma, a adresa izlozbe na koju su nas nasi prijatelji Ameri uputili takodjer nije bila tocna. Ulice prazne, ziva pustos. Konacno smo naisli na neku cvjecarnu i pita taksist zenu kako da dodjemo na izlozbu, a zena veli nesto cega smo se naslusali u tih tjedan dana “nije vam to daleko” i kroz suze i smijeh izvukli pouku! U prijevodu na naski, to vam znaci otprilike ovako: “Ma nije vam to daleko, tu iza ugla je, za samo dva sata ste tam…” Da, velika je Amerika, tamo je normalno da ljudi vecinom kad idu na posao, voze po dva sata do odredista – to je normalno i to nije daleko. 4 sata voznje je recimo kakti daleko! :lol: Tak da, nis ne pitajte kad smo na izlozbu u konacnici stigli i koliko smo platitli taxi. Fala bogu da smo zatekli prijatelje na toj izlozbi, pa su nas oni odvezli do hotela.
Evo nekoliko isjecaka sa te izlozbe...
Da ne trabunjam, reci cu samo ukratko: opet impresivan hendling (narocito dobermana i njemackih ovcara – nema tu ni “d” od double handlinga), impozantni psi (drukciji tip svih setera, od kojih su me najvise impresionirali gordoni, neki irci, englezi, boze koja dlaka, koje drzanje i kako se svi krecu – san snova, prekrasni springeri ...) , interesantan junior handling,... itd...itd...
Maleni satorcic, a desno je bio i drugi maleni satorcic lmao
U Americi je sve jako "malo" - udaljenosti, autici...
pa tako i kampercici lmao
Naravno i na ovoj izlozbi smo zatekli prelijepu
Marge koja je odnijela grupu
(obratite pozornost na originalnog tipa u pozadini, namjerno sam ovako slikala da i njega imam za uspomenu!)
Ovo je bila konkurencija u gundog grupi - najvise su me impresionirali svi seteri od kojih najvise gordon, te krasna labradorica sa cijim smo se uzgajacem i hendlerom vracali doma.
Fantasticna prezentacija dobermana
Trudna hendlala
I trudna pobijedila:
Jos jedna fantasticna prezentacija njemackog ovcara, bez ikakvod double hendlinga
Springer spanijel
Jos neke slike iz junior handlinga od setera, kratkodlakog skotskog ovcara za moju dragu Ninu, te flata i jos neke pasmine postam iduci put, nemrem vise, ruka mi otpada. 
I na kraju, mogu samo reci da je bilo prekrasno, iako prekratko.
Za par mjeseci ako bog da idem opet, ali tada sama i ostajem ipak nesto duze, pa cu vam tada mozda moci prenijeti iskustva i sa utakmica lovackih pasa, pa da mogu nesto vise reci i o tome - kako to Ameri rade...
Toliko od mene,
nadam se da sam vam uspjela prenijeti bar djelic tog nezaboravnog iskustva i da ste osjetili bar djelic atmosfere iz svijeta kinologije, nekom malo drukcijem, a opet tako bliskom svijetu, u kojem nas sve ipak vezu isti interesi, ideali i zelje, i ta velika ljubav spram tih divnih vjernih bica na cetiri noge sa vlaznim njuskicama i sjajnim okicama...
Srdacan pozdrav, :paw
Kristina
Jana. Vse pravice pridržane.
